Aleksandar Sergejevič Puškin – Najveći ruski pisac romantizma. Ljubav prema književnosti bila je porodična tradicija, od najranijeg detinjstva provodi dane u biblioteci. Rano je upoznao francuske književnike naročito dela racionalizma i kao sva ruska aristokratija vaspitan je u francuskom duhu. Veliki uticaj na dečaka imala je dadilja Arina Radiodovna koja mu je pričajući ruske bajke i pesme dočarala lepotu narodnog blaga i ruskog jezika.
U detinjstvu Puškin se formira pod uticajem francuskih racionalista- Voltera, Didroa i Rusoa, sa jedne strane, i narodnog ruskog stvaralaštva, s druge strane. Kao većina plemićke dece odlazi u licej u Carskom selu i već tada počinje da zastupa napredne političke poglede, da se druži sa revolucionarima, kao što je Čaadejev i približio se krugu plemića revolucionara “dekabristima”, koji su se zalagali za ukidanje feudalnog poretka u Rusiji. Nakon liceja odlazi u Petrogradgde radi u ministarstvu unutrašnjih poslova, ali je zbog pisanja revolucionarnih pesama nepoželjan, pa ge je car, Aleksandar I, prognao na Kavkaz gde provodi šest godina i u tom periodu piše svoja najznačajnija dela.

U Petrogradu sklapa brak, koji je bio po njega koban, sa veoma lepom Natalijom Gončarevom. Car je pokusao da Puškina pretvori u dvorskog pesnika što nije uspeo, jer Puškin i dalje piše slobodarske pesme i proglase protiv cara. Pesnika je trebalo ukloniti jer je postao nezgodan po carizam i ubrzo su iskoristili mogućnost da naprave spletku izmedju Natalije i poručnika Dantesa. Puškin dobija anonimna pisma koja ga vređaju i ponižavaju i smatrajući da je dužan da brani čast svoju i svoje supruge, poziva Dantesa na dvoboj na kome je smrtno ranjen. Nakon dva dana umire i njegova sahrana je obavljena u tajnosti, noću da bi se izbegao gnev ruskog naroda.

Njegovo književno delo obuhvata: rodoljubive pesme, poemu “Ruslan i Ljiljana”, tragediju u stihu “Boris Godunov”, roman “Kapetanova kći” i roman u stihu “Evgenije Onjegin”.

Evgenije Onjegin

U romanu “Evgenije Onjegin”, koji je izašao 1825., Puškin je dao tip romana stvaran po ugledu na Bajronovo delo “Don Žuan”. Ovo delo mu je samo služilo za uzor jer Puškin je u svom romanu prikazivao rusku stvarnost, tako da je o načinu prikazivanja pravi realistički roman. Realizam dela izvire iz prikazivanja života u ruskoj provinciji na selu, gde živi seoska plemkinja Tatjana i života sjajnog belosvetskog u Petrogradu gde živi plemić bajronovskog tipa Evgenije Onjegin.

On je tip ruskog plemića kome je sve u životu dosadno, koga ne privlači ni rad ni nauka. Razočarao se u svoje prijatelje i ljubavi. Postao je hladan i zatvoren. Posle očeve smrti dolaze poverioci zbog dugova, a on odlazi na selo da rasproda imanje koje mu je stric ostavio na samrti. U zabačenu rusku provinciju donosi sa sobom sjaj čoveka iz velikog sveta, gospodina iz grada i kao takav svideo se Tatjani. Ona mu naivno piše ljubavno pismo, a on je skoro ismejao i rekao je da ljubav, porodica i brak njega uopšte ne interesuju. Njegova pojava u selu svela se na to da uništi čista i plemenita Tatjanina osećanja, jer je za njega ona bila prosta seoska plemkinja, ni nalik na sjajne petrogradske dame na koje je navikao.

Njena iskrena izjava ljubavi njegovom hladnom srcu nije značila ništa; ubio je u dvoboju Lenskog, iz čiste dosade se udvarao njegovoj devojci Olgi. Evgenije napusta selo razočaran kao što je i došao u njega. Tatjana odlazi kod rođaka u Petrograd da bi se obrazovala i dobro udala. Na kraju romana nailazimo na Tatjanu kraj bogatog muža generala i zatičemo je kao sjajnu petrogradsku damu, ni nalik onoj devojčici. Glas o njenoj otmenosti dolizi do Evgenija, koji je odjadnom ustanovio da je voli, piše ljubavno pismo, plače, kleči, moli za ljubav ali ona ga izbacuje iako nije ravnodušna prema njemu i jos ga voli nekom svojom ljubalju iz maladosti. Ona je tip dostojanstvene i časne ruske žene koja ostaje verna svom suprugu i braku. Nije mogla da shvati da mu je sada interesantna samo zato što na sebi nosi sav sjaj Petrograda, a on onda ranije nije cenio njenu iskrenu izjavu ljubavi.