PROKLETA AVLIJA

Prokleta avlija je naziv poznate carigradske tamnice, u koju je iz neopravdanih razloga dospio fra-Petar iz Bosne, koga su poslali u Stambol da obavi neke samostanske poslove. Dogodi se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja padne na fra-Petra. On bude uhapšen izatvoren u istražni zatvor – «Prokletu avliju», gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje.
U djelu Prokleta avlija, fra-Petar upoznaje više ljudi , koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravnik «Proklete avlije» Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim, Židov iz Smirne, pa zatim centralni lik iz ove pripovijetke zatvorenik Ćamil-efendija, bogati mladi Turčin iz Smirne. Fra-Petar doznaje od Haima, mladićeva sugrađanina, da je ovaj zatvoren zbog sumnje da njegovo proučavanje povijesti ima za svrhu buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora, što je bilo potpuno neistinito. Mladi Ćamil, sin bogatog Turčina i Grkinje, odmalena se posvetio nauci i samotničkom i asketskom načinu života, koji osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer mladog grčkog trgovca, no ovaj je iz nacionalističko-vjerskih razloga nije htio dati Turčinu za ženu, nego ju je silom udao za Grka izvan Smirne. Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i baca se na nauku, pokazujući naročit interes za povijest turske carevine, od koje ga specijalno zanima jedno određeno razdoblje  – vrijeme Bajazita II i Đem-sultana, njegova brata, kojeg je Bajazit u borbi za prijestolje dvaput porazio u bici. Tada je Đem potražio utočište na otoku Rodu, gdje su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Đema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruku u ruke raznih evropskih vladara, pa čak i samog pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. Prijete Bajazitu da će ga pustiti ako nezadovolji njihove raznorazne zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje, jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru, gdje sultan također ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočenju. Ćamil bude poslan u «Prokletu avliju», gdje upoznaje fra-Petra i ispriča mu život Đem-sultana, tvrdeći da je njegov život identičan s Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu – živa ili mrtva – ne zna se. Fra-Petar ga više nikada nije vidio.

LIK ĆAMILA

Uprkos brojnim razlikama i sukobima iz kojih se rađaju pogledi, koji radikalno diferenciraju svijet Istoka i Zapada kao dva svijeta koja se mimoilaze s vijekovnim razlikama u kulturi, karakteru , psihi, stilu života, uvijek postoje niti koje nerazdvojivo ineraskidivo spajaju ova dva ideološki suprostavljena svijeta. Te niti su dobro i zlo. Ćamil-efendija, mladi intelektualac od malena se posvetio knjizi i asketskom načinu života, koji je dodatno potencirala jedna nesretna i nikad preboljena ljubav. Suočen i sukobljen sa «božanskom logikom svijeta», s kojom se ne miri on se povlači u sebe i u potpunosti posvećuje nauci i postaje žrtva okolnosti i surovog režima. Tako Andrić prikazuje nemoćnog i poniznog čovjeka u rukama viših sila, bile one društvena mehanika ili božanska vlast. U djelu su izložene ideje o besplodnosti i nemoći čovjeka da shvati principe i mehanizam svijeta, o potrebi poslušnosti i bezuslovnog podređenja. Kritika u njegovom liku vidi i otkriva primarnu grešku pogrešnog izbora u prekretnom trenutku života, u mladosti. Ova greška nazvana je pogrešnim prvim korakom. On je: « Čovek kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka.» Ali njegov uzor Đem-sultan živio je vijekovima prije i doživio sličnu sudbinu, ali brojni su i drugi likovi, kako iz istočnih tako i iz zapadnih civilizacija, koji  potvrđuju da je čovjek robovao u svim vremenima i na svim prostorima. Tako su se dvije ljudske sudbine (Đemova i Ćamilova), vremenski daleke jedna od druge povezale u jednu. Progonstvo mladog pjesnika Đem-sultana uslovilo je progonstvo mladog  pjesnika u duši, pjesnika u ljudskom srcu i mašti, Ćamila. Jedna tragedija uslovila je drugu. Pod brutalnošću, okrutnošću divlje neumoljive sile, Ćamilova sudbina identifikovana je sa Đemovom. I Đemu i Ćamilu svijet ljudi je stran i dalek. Oni ostaju distancirani od svijeta oko sebe, ravnodušni čak iprema sopstvenoj sudbini, u apsurdnom svijetu su «stranci» i sebi i drugima. Ćamil nastavlja Đemovu sudbinu, a Karađoz im se priključuje, utabanim putem «pogrešnog prvog koraka», tako da i čovjek akcije i čovjek kontemplacije mogu biti ljudi pogrešnog prvog koraka.

LIK KARAĐOZA

Karađoz je istovremeno tako autentičan i tako tipičan predstavnik i sluga jednog sistema.

Jasno je vidljiva transformacija, gdje Karađoz od dječaka «bujne glave» živahnog duhom i tijelom, ljubitelja knjiga i muzike do mladića koji odbija sve što mu je do tada bilo blisko i što je pripadalo svijetu mirnih, običnih sudbina, ustaljenih navika i obaveza. On ostavlja knjige, igre i muziku, postaje lutalica, kockar i pijanica. Onda opet postaje policajac i progoni svoje dotadašnje, da bi na kraju konačno promijenio životno usmjerenje i postaje «surovi gospodar» Proklete avlije. Postavlja se pitanje šta je uslovilo transformaciju Karađozove ličnosti, u početku natprosječno obdarene, i fizičkim i duhovnim kvalitetima, bogatstvom senzibiliteta, koji ga približavaju nauci i umjetnosti. Kao da je Karađoz uočio da smo svi mi zatvorenici neke Avlije, bez mogućnosti da slobodno mislimo i  djelujemo, pa se povlači u svoju ljušturu i u potpunosti transformiše.Od primijernog mladića on postaje onaj tip orijentalnog oružja, koje je u rukama vlasti i koje predstavlja živo oličenje Proklete avlije. Ona se ogleda u njegovoj  prirodi. Ona živi u njegovom karaktaru, ćudima i instiktima. Njegova volja je njen zakon.

Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. Andrić je u njegovom liku pronikao u elementarnih osobina  divljih čuvara vlasti, ćije se naslijeđe može sagledati u svim vremenima u kojima je robovao čovjek. U svijetu u kojem on vlada nevinost je samo fraza. Karađoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika. Kogitovski obrazac čovjeka Avlije s kojim Karađoz  računa je :»Kriv sam, dakle postojim.» Mnogi su prošli kroz zatvore i mnogi su iskusili glumu Karađozovih potomaka, onu ciničnu igru samovlašća isljednika koji su često mučenja izločine vršili iz gruba i sirova lakrdijašenja.

Tako da «Avlija je u vremenu, ali ne u jednom vremenu. Avlija je u svetu, ali ne u jednom svetu. I-Avlija se ne menja.»

PROKLETA AVLIJA – ESEJ

Tok pripovijetke ide prema pričanjima fra Petra i unutrašnjem preživljavanju njegovih događaja: o životu Proklete avlije kao cjeline, o čudnom i osobenom Karađozu, o raznolikim ljudskim fizionomijama koje su uskrsavale u sjećanju fra Petra.   Na slici Proklete avlije koju je Andrić dao u svojoj pripovijeci, vjeran je pečat jedne epohe Osmanlijskog carstva.Orijentalne boje su u toj slici boje starinske, a dobije  se iz nje snažan utisak da je Prokleta avlija takva kakva je živjela u svim vremenima u kojima je robovao čovjek.

Nisu opisane fizičke torture, ni poniženja kojima je izložen čovjek u takvim zatvorima, a duboko je dosegnuta, i mimo toga, njegova tragična situacija u Prokletoj avliji.Dobija se vizija Proklete avlije kao pustog, usamljenog, đavolskog ostrva, u isto vrijeme i vizija psihičkog pakla u kome gori život izolovanog, zastrašenog svijeta čije su veze sa slobodnim životom pokidane. U ovim motivima sadržana je osnovna teme Andrićeve proze o ljudskoj tragičnosti  Ova tema ima svoje izvore u Andrićevim poetskim proživljavanjima  ljudskog života i ljudske sudbine, kao i u njegovim meditacijama o čovjeku i njegovom životu u njegovoj prvoj zbirci poetske proze  , u  ”Ex Pontu” . Ali poruka djela ne govori nam da treba da se povučemo  već upravo suprotno. Ako smo već konstatovalistalno prisustvo zla i nepravde i da naše postojanje nema opravdanja, na čovjeku nije da to pesimistički i bez reagovanja prihvati, već da kao lucidno i pred  sobom odgovorno biće traži put za unošenje više pravde  i dobra u ovaj svijet. To je put ljudskog dostojanstva kojim je krenuo i Ćamil, ali ga je stihija divlje sile ubacila u Prokletu avliju.

IVO ANDRIĆ

rođenje 1892 u Dolcu kraj Travnika. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu,Beču Krakovu i Gracu, a završava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. Još za vrijeme vladavine Austro – Ugarske Andrić se istakao kao jugoslovenski nacionalist, pa je bio zbog toga i hapšen. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslovenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi.

Prije početka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslovenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog rara. Njegovi prvi radovi objavljeni uomladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima , pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici – pored, dakle, tih slika jednog objektivnog društveno – historijskog stanja, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošču privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom.Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost.